Osnivačka skupština kluba održana je 4. jula 1926. godine.

U gradu u kojem su, prije i poslije toga, egzistirali mnogi fudbalski klubovi, osnivanje Radničkog športskog kluba Borac izazvalo je, ipak, pažnju, radoznalost onih koji su već bili ''zaraženi'' - fudbalom. Ruku na srce: bilo je dosta onih koji su, iz zlobe ili sto su tako zaista mislili, predviđali da će Borac, poput, recimo, Željezničara, egzistirati godinu ili dvije, najviše tri i da će se ugasiti. Jer, ugasio se Vrbas, nestao je Željezničar, dugo nije postojao ni Zmaj, Makabi takođe.

Grupa trgovačkih pomoćnika, koji su, najčešće, radili od zore do mraka, sve dok gazda ne odkomanduje ''zatvori'', prigrabila je takođe, fudbal, kao dio života, razonode, druženja. Podučavani od starijih, obrazovanijih, oni su, ti trgovački pomoćnici, razmišljali, a kasnije i raznim istupima i postupcima, nastojali da poboljšaju svoj položaj, da im, recimo, radno vrijeme bude osam sati. Okupljajući se u gostioni ''Putnik'', koja se nalazila na početku Ulice fra Grge Martića (danas Srpska), odlučili su da osnuju fudbalski klub. Ta ideja ih više nije napuštala i zaista su je pretvorili u djelo.

Taj svojevrstan, sada se sasvim slobodno može konstatovati, istorijski dogovor održan je, po svemu sudeći, sredinom 1925. godine. Zato je jedno vrijeme bila prisutna dilema kada je Borac formiran: da li 1925. ili, pak, 1926. godine? I slijed događaja odredio je godinu formiranja jednog od naših najstarijih klubova. Razgovoru-dogovoru prisustvovali su: Mile i Brane Stefanović, Nikola i Mile Pucar, Branko i Božidar Ilić, Rudi Hiter, Mustafa Softić, Zdravko Šerbl, Savo Novaković, Žarko Vranješević, Emil Zrelec i još nekoliko mladića, uglavnom trgovačkih pomoćnika. Svi su oni tada i kasnije bili čvrsti u opredjeljenju da je došlo vrijeme da se osnuje fudbalski klub, radi sporta, druženja, igranja ... ali i radi toga sto će, tako organizovani, moći bolje i uspješnije da se bore i izbore i za svoja radnička prava.

Prema mnogim kazivanjima revolucionar, stvaralac Veselin Masleša (nakon Drugog svjetskog rata proglašen za narodnog heroja antifašističke, narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije), iako izuzetno mlad, umnogome je uticao na odluku da dođe do formiranja kluba. U to doba u radnji oca Veselina Masleše bio je zaposlen Mustafa Softić! Na taj nacin stvorena je veza između Veselina Masleše i osnivača kluba.

 Mnogi su nam savremenici tih burnih događanja tvrdili da je, u neku ruku, upravo mladi Veselin bio kum novoosnovanom klubu.

- Ako se borite, ukoliko ćete se boriti za svoja radnička prava zašto da vam se klub ne zove Borac! - predložio je Masleša. Tako je, eto, Radnički športski klub (kako se tada govorilo i pisalo) dobio ime.

Poslije odluke da se pređe u akciju i osnuje klub, uslijedile su uobičajene formalnosti! Inicijatori su se obratili vlastima, vlasti su pisale inicijatorima ... Sve to trajalo je dobrih godinu dana i 4. jula 1926. godine odrzana je prva glavna godišnja skupština Radničkog športskog društva Borac.

Za predsjednika RŠK Borac izabran je Rudolf-Rudi Hiter, potpredsjednik je bio Savo Novaković (njegov sin Milorad-Milica poslije Drugog svjetskog rata nosio je dres Borca!), Mustafa Softić bio je prvi, a Nikola Kuković drugi sekretar, za blagajnike su izabrani: Milan Petrović (prvi), Dušan Balaban (drugi). U upravi su jos bili: Vjekoslav Rotkvić, Miloš Jovanović, Omer Isović, Božidar Ilić, Aleksandar Kovač, Dušan Petrović, Milivoje Kovačević. Tom prilikom izabran je i neizbježni Nadzorni odbor. Njega su sačinjavali: Đoko Jovanović, predsjednik, Dragutin Volk, Branko Krivokuća, Milan Prica, Josip Zeba.