Istorija kluba
AC Milan je osnovan 1899.g.
kao Milanski kriket i nogometni klub od strane engleza Alfreda Edwardsa i
Herberta Kilpina. U
čast svojih početaka, klub zadržava engleski izgovor imena grada, umjesto
promjene u italijanski Milano.
Samo 17 mjeseci nakon osnivanja, 5.5.1901. osvajaju svoj prvi naslov u utakmici
protiv Genove, te ponavljaju taj uspjeh 1906.
i 1907., ali raskol je na pomolu - 1908. - italijanski i
švicarski članovi napuštaju klub i osnivaju novi klub i ljutog
gradskog rivala u kasnijim godinama (Internazionale).
U narednim godinama AC Milan ne uspijeva sa novim timom ponoviti uspjehe prvih
devet godina postojanja. Tek 1915. uspijevaju
doći do finala, ali zbog početka rata nikada se ne završava to prvenstvo. Za
vrijeme cijelog Prvog svjetskog rata igraju se
regionalne lige, da bi se 1929.g. osnovala nova italijanska liga u kojoj ima
mjesta i za Milan.
Nakon Drugog svjetskog rata Rossonerima se priključuju švedski igrači: Gunnar
Gren, Gunnar Nordahl i Nils Liedholm, te im se
odmah vraća stari pobjednički način igre. Kada im još dolaze i južnoamerikanci
Juan Schiaffino i Jose Altafini, njihova
dominacija u italijanskoj ligi se još više pojačava. Prvih 20 godina nakon rata
Milan je bio samo jednom ispod trećeg mjesta
na tablici, osvojio je 5 naslova prvaka Italije, te započinje svoj pohod na
Europu.
Iako su ispali dva puta od Reala (1956. u polufinalu, te 1958. u finalu Kupa
Prvaka), uspjelo im je po prvi put osvojiti
najprestižniji pehar u finalu protiv Benfice 22.5.1963. - bilo
je 2:1 za Milan. Napadač Gianni Rivera postaje zaštitni znak
kluba i vodi ih iz jednog uspjeha u drugi, i to skoro puna dva desetljeća.
I onda nagli prekid - 1980.g. Milan (zajedno sa Lazijom) biva
izbačen iz Prve lige zbog ilegalnih poslova dogovaranja
utakmica, te ih italijanski nogometni savez šalje u drugu ligu. Iako uspijevaju
se vratiti u prvoligaško društvo odmah te
sezone, oporavak kluba je bio vrlo spor, sve do sredine '80-tih
kada ih kupuje medijski magnat Silvio Berlusconi (1986.g).
Berlusconi angažira trenera Arrigo Sacchija, baca velike sume novca pod noge
nizozemskih reprezentativaca Ruuda Gullita,
Marca van Bastena i Franka Rijkaarda, te se uz njih razvija nova generacija
italijanskih reprezentativaca: Paolo Maldini,
Roberto Donadoni, te posebno Franco Baresi, čineći savršenu mašinu za mrvljenje
protivnika. Godine 1988. osvajaju svoj 11
naslov u Italiji, godinu poslije su već na tronu Europe i svijeta, osvojivši sve
što se moglo osvojiti: Kup Prvaka, Superkup,
te Interkontinentalni kup.
Pod trenerom Fabiom Capellom započinju iznimno uspješne '90-te.
Dolaze Zvonimir Boban i ubrzo nakon toga van Basten se rano
povlači iz fudbala zbog teške povrede koljena, Baresi dolazi u godine, a unatoč
igračima poput Roberta Baggia i Georga Weaha,
moraju se pomiriti sa neočekivanim porazima u Europi.
1997. i 1998. udaljuju se od vrhunaca slave, završavaju prvenstva ne baš blizu
vrhu, Capello se vraća nakratko, ali ga
mijenja Alberto Zaccheroni, koji vodi klub do novog naslova 1999. Kupuju mladog
napadača Andreja Ševčenka, treneri dolaze i
odlaze, a 2003. na klupu dolazi Carlo Ancelotti koji dovodi Milan do šestog
naslova Prvaka Europe (jedanaesterci protiv
Juventusa), te do još jednog finala 2005. gdje gube (nakon velike prednosti od
3:0 na poluvremenu) od Liverpoola.
Nastupaju u crveno-crnim prugastim majicama i crnim dresovima, što im daje
nadimak Rossoneri.
Povijesno gledajući, AC Milan je bio podržan od strane radničke
klase i sindikalaca, dok su Interovi navijači viši slojevi
društva. Međutim, posljednjih godina sve se mijenja, pošto je Milan prešao u
vlasništvo medijskog magnata i bivšeg premijera
talijanske vlade Silvia Berlusconija, dok je Inter u vlasništvu naftaša Massima
Morattija.