Raúl González Blanco rođen je u madridskom predgrađu Marconi de San Cristóbal de los Ángeles, Njegov otac, Pedro, bio je u to vrijeme veliki navijač madridskog Atletica, kluba u kojem je i Raul započeo trenirati sa trinaest godina, nakon kratkog vremena provedenog u malom lokalnom klubu San Cristobal. Međutim, treneri u omladinskoj školi Atletica nisu u njemu ništa posebno primjetili, budući da je bio vrlo mršav i nizak. Unatoč tome, on se probijao kroz mlađe uzraste kluba, a dogurao je i do španjolske U-15 reprezentacije. Činilo se kako mu se otvaraju vrata prema profesionalnoj momčadi, ali upravo kada je trebao preći u najstarije kategorije juniorskog pogona, tadašnji vlasnik i predsjednik kluba, Jesus Gil, raspustio je cjelokupnu omladinsku školu, kako bi uštedio novac.

Ubrzo je, stoga, prešao u redove najljućeg rivala, Reala, a već u sezoni 1994./95. probio se do prve momčadi. Tu sezonu započeo je u "C" momčadi, a u prvih sedam utakmica postigao je 13 golova. U listopadu 1994. godine, trener prve momčadi, Jorge Valdano, uvrstio ga je u prvu momčad. Sa samo sedamnaest godina i četiri mjeseca, Raul je postao najmlađi igrač koji je ikada ponio dres kraljevskog kluba, debitiravši ranije i od prethodnog vlasnika te "titule", Emilia Butraguena.

U 28 utakmica odigranih u svojoj prvoj sezoni Raul je postigao devet golova, uključujući onaj u svojoj drugoj utakmici protiv Atletica, a odmah je stigao i prvi naslov prvaka Španjolske.

U listopadu 1996. godine ubilježio je svoj prvi nastup u reprezentaciji Španjolske, u susretu protiv Češke. Međutim, u dresu reprezentacije nikada nije pružao onako kvalitetne igre kao što je to činio u Realu, te su mu neki dodijelili i neslavan naslov najvećeg razočarenja na reprezentativnom planu.

Raul je bio ključni igrač u osvajanju šest velikih Realovih naslova u periodu od 1997. do 2003. godine. Sa Realom je osvojio tri naslova europskog prvaka, 1998. 2000. i 2003. godine, postigavši u posljednjem finalu odlučujući gol. Na domaćoj sceni, Real je u tom razdoblju osvojio tri naslova prvaka Španjolske - 1997. 2001. i 2003. godine. Nakon što je Fernando Hierro 2002. godine otišao u igračku mirovinu, raul je postao kapetan i Reala i španjolske reprezentacije.

Nakon 2003. godine započele su i kritike na račun njegovih igara od strane medija, pa čak i dijela navijača, budući da Real u posljednje četiri godine nije uspio doći ni do jednog trofeja, kako na međunarodnoj, tako ni na domaćoj sceni. Raul je čak dođao u situaciju da utakmice često počinje kao rezerva, i u klubu i u reprezentaciji, tako da su se pojavile sumnje u to koliko on još može dati u vrhunskom nogometu.

Golom u utakmici Lige prvaka protiv Olympiakosa, 28. rujna 2005. godine, postao je prvi igrač koji je u tom natjecanju postigao 50 golova, pretekavši drugu veliku legendu Reala, Alfreda di Stefana. Trenutno je Raul prvi strijelac najjačeg svjetskog klupskog natjecanja, sa 56 postignutih golova. Raul je vlasnik još jednog španjolskog rekorda - kada je svoju momčad kao kapetan izveo na teren u utakmici protiv San Marina 12. listopada 2005. godine, prestigao je svog prethodnika sa kapetanskom vrpcom, Fernanda Hierra, po broju nastupa za reprezentaciju, ako se izuzmu vratari. Golom u utakmici protiv Tunisa na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, postao je 18. igrač koji je postizao golove na tri različita svjetska prvenstva.