Biografija

Smatra se da je rođen 15.7.1872.godine u Trebinju.Pjesnikov otac Andrija bio je trgovac i poginuo u ustanku 1875.godine,a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka.Osnovnu školu završio je u Trebinju,i kad se porodica preselila u Mostar,Jovan se upisuje u trgovačku školu,kod svog polubrata,pošto u Mostaru nije bilo gimnazije.Školovanje nastavlja u Sarajevu 1890-1891. godine u učiteljskoj školi,a zatim u Somboru,gdje završava 1893. godine.Jedno vrijeme je bio učitelj u Bijeljini,odakle su ga protjerale vlasti zbog patriotskih pjesama,pa je bio prinuđen da radi u manastirskoj školi u Žitomisliću. Diplomatsku karijeru Dučić započinje 1907. godine u ministarstvu inostranih djela Srbije.Radio je u Carigradu,Sofiji,Rimu i Madridu.U Kairu je bio 1926-1927. godine,a potom privremeno penzionisan 1937. godine,te godine je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.Umro je u Americi 7.4.1943. godine.

U jesen 1893. godine na balu u tek sagrađenom hotelu '' Drina '' mladi i ambiciozni učitelj susreće tek svršenu učenicu Magdalenu Nikolić. Sa njom se tajno vjerio 5.11.1893. godine,a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlazka iz Bijeljine u Mostar na učiteljovanje od 1895-1899. godine.Jedan dio te korespondencija je sačuvan kao prvo pismo koje je Dučićev prijatelj,prvi pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6.4.1901. godine moleći je da mu pomogne u prikupljanju pretplate za svoje djelo '' Pesme ''.Ljiljana Lukić,profesorica u penziji čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.Dučićev odlazak iz Bijeljine bio je u stvari progon od strane austrougarske vlasti po nalogu kotorskog prestojnika Cernija,pjesme inkrimisanog sadržaja '' Otadžbina '' i '' Oj Bosno ''.Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu,a zatim u maju 1894. godine vlasti ga protjeruju iz grada.

Odmah nakon progonstva,pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje,pa se upošljava u manastirsku školu u Žitomisliću.Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić, koja je stanovala sa sestrom.A poslije raskida sa Ducicem Magdalena se zarekla da nikad više neće izaći iz kuće.''Kao kakva romaneska heroina živjela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka kog je voljela'',zaključuje profesorica Lukić,Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće riječi koje i dan danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju:''Maga Nikolić-Živanović,1874-1957. godine sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića nadahnuće''.

Dučiću dok je bio opunomoćeni ministar kraljevine Jugoslavije,je stigla molba koja prema kazivanju profesorice Lukić,svjedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini.Pjevačko društvo

'' Srbadija '' tražilo od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva.''Na prvom mjestu,u ovome idealnom poslu društvo je slobodno da vam saopšti da bi želio i da bi bilo sretno ako vidi da vaš dom '' Srbadije '' sazidan i nazvan '' Zadužbina pjesnika Jovana-Srbadija '',stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. godine upućenog ministru Dučiću.Na margini pisma stoji Dučićev rukopis:''Poslao 6.12.1937. godine prilog od 1000 dinara.Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjica,njihovog najbližeg zemljaka.''

Dučić je u svom poetskom razvoju imao vise faza.Počeo je sa prvom pjesmom '' Samohrana majka '',1866. godine,somborski

'' Golub ''.Od 1896. godine redovno izdaje mostarskoj '' Zori ''.Od 1901. godine skoro jedino se javlja u '' Srpskom književnom

glasniku ''.U tim prvim pjesmama ima izvještalenost i oponašanje drugih pjesnika.Prelom se desio po odlazku u svijet na zapad.Upisao se na filozovsko-sociološki fakultet,kako ga Dučić zove '' fakultet literature ''.Sedam godina je studirao u Ženevi ali je često boravio u Lozani,Parizu i Minhenu.To je period kad on najintenzivnije uči.Tečno je govorio francuski,njemački i ruski jezik.Život u tuđini,ma koliko on interesantan bio,pobuđivao je u njemu bolnu nostalgiju za zavičajem.Žudio je za Mostarom.Sam pjesnik o tome kaže u svom pismu Aleksi Šantiću 1922. godine:''Mene je tuđina obeshrabrila,ja sam se osjećao za svagda usamljen.Ovaj kratak dodir sa svojom i mojima dao mi je novu ljubav za život i volju za rad'.''Zbog toga nije ni čudo sto je Dučić poklonio toliko darova svom Trebinju,šta je taj veliki zatočenik želio da u svoj grad iz čitavog svijeta donese što više ljepote kao ni što je u svojim testamentima zahtjevao da se sahrani u Trebinju.2000. godine njegovi posmrtni ostaci su preneseni po njegovoj želji u Trebinje.

Novinarska sekcija:
Danijela Topić VIII5
OŠ Ivo Andrić