Omiljeni cas

Moj omiljeni čas je bio onaj čas kada sam prvi put pisao slova, to jest moj prvi čas srpskog u životu.

Tada sam pisao svoja prva slova i zakoračio u svijet odraslih, u svijet obaveza. Kao malom dječaku teško mi je bilo objasniti neka školska pravila. Tog dana mašta mi je odlutala. Pišući moja prva slova zamišljao sam sebe kao velikog pisca mnogih poznatih knjiga. U tom trenutku sam želio da budem poznat kao moj čukun djed slavni pisac Petar Kočić. Ništa drugo mi nije bilo bitno i ničije riječi nisu dopirale do mene. Kao da su na jedno uho ušle a na drugo izašle. U životu su mi se dešavelemnoge lijepe stvari ali8 ni jedna tako vedra i lijepa stvar kao ova. Vedrim osmijehom na licu mom pratio sam svoju olovku koja je za sobom ostavljala ponosni trag mojih prvih slova.

Sada u šestom razredu slova su mi se izobličila. Pisanje mi je dosadilo i umjesto ponosnih slova moja olovka ostavlja umorne škrabotina. Ali kada se sijetim tog dana nasmješim se. I ove petice koje sad dobijam iz srpskog sudijelo moje želje da budem kao moj čukun djed Petar Kočić.

Dejan Ivić