|
Tošo
Dabac (Nova Rača, 1907. -
Zagreb, 1970.), hrvatski fotograf priznat u svijetu, jedan je od
osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke
fotografije.
Rođen je u Novoj Rači kraj Bjelovara. Krsno ime mu je Teodor Eugen
Maria Dabac. Osnovnu školu završio u Novoj Rači. S obitelji preselio
se u Samobor. Pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu.
Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio. Radio je za
"Fanamet film" i MGM ured u Zagrebu kao prevoditelj i osoba zadužena
za odnose s javnošću. Uređivao je časopis "Metro-Megafon". Prvi
dodir s fotografijom 1924. imao je kod školskog kolege Ivice Sudnika
iz Samobora. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora
potpisana i datirana 7. ožujka 1925. Prvi put je izlagao fotografije
na izložbi amatera u Ivancu 1932. Jedan je od osnivača i glavnih
predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije.
Nositelj je socijalnog smjera u fotografiji. Snima život ulice,
prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante
(ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932.- 1935.) Slijede ciklusi
portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih
spomenika na kojima radi do kraja života. Još od tridesetih godina
20. stoljeća, sudjelovao je na niz izložbi u zemlji i inozemstvu
(Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt,
München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih
fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. za najbolju
fotografiju u mjesecu (Camera Craff). Imao je veliku čast biti član
"Photographic Society of America". Godine 1951., Foto savez
Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije. Ukupno je
uslikao oko 200 000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je
atelier u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina.
Oženio se s opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. Sudjelovao je u
Drugom svjetskom ratu na strani partizana od 1943. Umro je u
autobusu za Gornji grad 9. svibnja 1970. Privatna zbirka s njegovim
radovima (Arhiv Tošo Dabac) otvorena je u Zagrebu 1980.
U povodu stogodišnjice njegovog rođenja, Arhiv Tošo Dabac i Muzej
suvremene umjetnosti Zagreb predstavali su program 'Stogodišnjica
rođenja Toše Dabca', koji se obilježavao od travnja 2007.
Tomislav Pasternek
Tomislav Pasternek - galerija
Ja fotografišem sve, svuda i uvek. Sve!
Život na margini fotografišem jednostavno zbog toga što želim da
skrenem pažnju na određene detalje pred kojima smo skloni da
zažmurimo i ne priznamo da tako nešto postoji...
Međutim,
to sve postoji i pripada našim životima."
© Zoran Jovanović - Mačak
Tomislav Peternek, (Vinkovci, 1933).
Završio Realnu gimnaziju. Fotografijom se bavi od 1954. Član SULUJ-a
od 1960, Majstor fotografije FSJ od 1967, nosilac međunarodnih
zvanja: Artist FIAP (Afiap) 1967, Ekselencija FIAP (Efiap) 1973.
Bavljenje novinskom fotografijom započeo u "Svetlosti" (Kragujevac),
zatim dolazi u Beograd i nastavlja u "Borbi", "Sport i svetu",
"Mladosti", "Jugoslovenskoj reviji", "Ekonomskoj politici". Od 1970.
bio urednik fotografije NIN-a do penzionisanja 1993 i u tom periodu
objavljuje oko 700 naslovnih stranica ovog značajnog političkog
časopisa. Uporedo, uz rad u fotožurnalizmu, bavi se primenjenom
fotografijom, reklamnom, modnom, podvodnom. Učesnik mnogobrojnih
grupnih izložbi fotografije. Član ULUPUDSA-a, i Udruženja novinara
Jugoslavije i Srbije. Pri Jugoslovenskom institutu za novinarstvo
pokreće obrazovni smer za fotoreportere 1985, kao mentor odseka
edukuje preko 300 mladih ljudi od kojih su danas većina njih
značajna imena u oblasti novinske fotografije. Od 1980, bavi se
podvodnom fotografijom; snima u Jadranskom moru, Karipskom moru,
Indijskom okeanu, Crvenom moru. Od 1993, radi kao slobodni umetnik.
Radi fotografije za razne listove širom sveta. Akreditovan dopisnik
pri Ministarstvu informisanja Jugoslavije od velikih foto agencija;
Reuters, Eastlight, Contrast, UNICEF, a poslednjih osam godina za
Corbis-Sygmu iz Pariza. Živi i radi u Beogradu.
Nagrade (izbor)
1955 - Zlatna medalja na Klupskoj izložbi fotografije, Kragujevac
1959 - Srebrna medalja na Međuklupskoj izložbi fotografija, Novi Sad
1961 - Zlatna statua na Međuklupskoj izložbi fotografija, Novi Sad
1961 - Memorijalna plaketa na četvrtom salonu fotografije, Kalkuta
1964 - Bronzana medalja na XXII internacionalnom salonu Albert 1,
Sarleroa (Belgija)
1964 - Zlatna medalja na Međunarodnoj izložbi "Čovek nedeljom", Zel
am See, (Austrija)
1965 - Zlatna medalja na Međunarodnoj izložbi fotografije, Plovdiv
1965 - Specijalna nagrada, prva nagrada i dve treće nagrade na
izložbi foto-konkursa za socijalističku fotografsku umetnost, Berlin
1967 - Prva nagrada na foto-konkursu za socijalističku fotografsku
umetnost, Berlin
1972 - Nagrada za najuspešniju naslovnu stranu NIN-a, Beograd
1973 - Nagrada za najuspešniju naslovnu stranu NIN-a, Beograd
1973 - Godišnja nagrada ULUPUDS-a, Beograd
1976 - Nagrada za reportažu "Popis Koruških Slovenaca", "Vjesnika" i
"Večernjih novosti" na izložbi JU-press-foto, Beograd
1977 - Diploma ULUPUDS-a na izložbi Majski salon, Beograd
1977 - Nagrada publike na Majskom salonu, Beograd
1981 - Dve zlatne medalje (pojedinačna fotografija i
kolor-kolekcija), Prva jugoslovenska izložba podvodne fotografije,
Salon fotografije, Beograd
1983 - Dve zlatne i jedna bronzana medalja za fotografije i
dijapozitive na Drugoj jugoslovenskoj izložbi podvodne fotografije,
Piran
1986 - Zlatna plaketa na Međunarodnoj izložbi podvodne fotografije u
SSSR, Harkov-Kijev
1986 - Oktobarski salon likovnih umetnosti, Nagrada Salona za
fotografiju i Nagrada ULUPUDS-a, Paviljon "Cvijeta Zuzorić", Beograd
1986 - Otkupna nagrada na izložbi Sekcije fotografa ULUPUDS-a, Muzej
primenjenih umetnosti, Beograd
1992 - Nagrada za životno delo "Svetozar Marković", Udruženja
novinara Srbije, Beograd
1999 - Nagrada za životno delo za oblast fotografije Nacionalnog
centra za fotografiju, Beograd
2001 - Nagrada za trajni doprinos kulturi Beograda u 2000 godini
"Zlatni beočug"
Eduardo Segura
Eduardo Segura - galerija
VRHUNCI ARGENTINSKE FOTOGRAFIJE
Svaka zemlja ima nekoliko vrhunskih fotografa koji su poznati širom
svijeta. U Argentini je to jedan od njezinih najpoznatijih fotografa
- Eduardo Segura. Upoznavajući vas sa Segurom neizostavno dodajemo
da je vlasnik galerije SEGURA FINE ART GALLERY, utemeljene 2001.
godine u Parana Entre Rios te da je filmski redatelj i snimatelj
više filmova, među kojima dva veoma uspješna video-filma: Cuatro
Piernas, 2002. i Que ha pasado con los novios, 2004. Godine 1988.
utemeljuje vlastitu Školu fotografije u kojoj je direktor i
profesor. Zahvaljući ne samo fotografiji, već i i svojoj galeriji i
školi, Segura je postao širom svijeta poznat i priznat umjetnik i
promotor fotografije.
Segura je ove godine napunio 42 godine života i 24 godine
neprekidnog fotografskog rada i djelovanja. Za fotografiju se
zainteresirao kada mu je bilo 18 godina i od tada zapravo započinje
njegova fotografska karijera. Već za vrijeme školovanja počeo je
raditi kao fotograf i kao predavač fotografije na raznim
institucijama u Argentini. Održavao je brojne tečajeve i radionice i
izvan Argentine, te se specijalizirao za estetiku i nove kreativne
procese, kao i za one bizarne i alternativne.
Nema oblasti života u koju nije prodrla kamera Eduarda Segure. On je
uvijek birao teme od općeg interesa, ne samo one koje bi zanimale
njegove sunarodnjake, već i one koje izazivaju pozornost ljubitelja
fotografije drugih zemalja i kontinenata. Tako je dosad priredio
preko trideset izložbi u Argentini, Kubi, Italiji, Meksiku,
Španjolskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD, a sada eto i u
Hrvatskoj.
Segura je dao i daje izniman doprinos u djelovanju, razvijanju i
promicanju fotografije kao tehničke i umjetničke discipline,
posebice kroz obnašanja dužnosti direktora fotografske knjižnice
Entre Rios u Cordobi i kroz djelovanje vlastite galerije u kojoj su
na više od osamdesetak izložbi izlagali fotografi iz cijeloga
svijeta.
Kada je riječ o odabiru i značenju motiva koje fotografira, uglavnom
slijedi svoju intuiciju. Nekad su to objekti u kretanju, drugi put
statični objekti, poetičke ideje, dokumentaristički pogledi, aktovi,
pilot-projekti itd. Segura se oslanja i na vizualne poticaje iz
filmova, jazz i folk glazbe, njegove druge velike strasti, te ih
nastoji povezati u jedinstvenu audiovizualnu cjelinu – analogno ili
digitalno.
Za Seguru se može reći da posjeduje zadivljujuću sposobnost
izdvajanja onoga bitnog, esencijalnog iz svoje okoline, da tu
realnost transformira u zadivljujuće fotografije. Pritom ostaje
vjeran svojim načelima: pokazati ono što on, njegovo oko, njegova
emocija vide i otkrivaju iza slojeva svakodnevnog, a mnogim
prolaznicima i promatračima nedostupnog i neuočljivog.
Eduardo Segura svojim fotografijama spašava od anonimnosti ljude
koji su izgradili svoja mjesta pod suncem, svoju kulturu, svoje
gradove. Njegova vizura otkriva rijeke koje su presušile, prikazuje
teški, arteški način ribarenja. Istodobno nas poziva da razmislimo u
kakvom bismo to svijetu željeli živjeti, kakav život i kakvu
kvalitetu života želimo imati. U njegovim radovima ono malo postaje
veliko, male geste postaju životne; jedan po jedan čovjek sanjari.
No snovi su predodređeni da nestanu u današnjem svijetu lakomosti.
Za Eduarda Seguru fotografija je umjetnost, dokument i medij
istodobno koja pruža velike mogućnosti kreativnog rada. Njegove su
prve fotografije počivale na točno razrađenom planu, a tako je i
danas. To nisu fotografije avangardne, pomodne ili trendovske. On se
svojim fotografijama opire današnjem procesu globalizacije koji teži
unificiranju ukusa, istom estetskom trendu, istoj modi i kulturi,
mrveći i uništavajući kulturnu memoriju svakog pojedinca i svakog
pojedinog mjesta, društva, zemlje. Slični su trendovi u Argentini
ili Koreji, dakako i u Argentini (ovo navodimo tek kao primjer
«globalizacije bez granica»). Umjetnici često inercijom prihvaćaju
taj proces, apsorbirajući načine koji im ne pripadaju, gubeći iz
vidokruga svoje vlastite.
Segura ističe da Buenos Aires posjeduje udaljenu i različitu
realnost od ostatka zemlje, što se reflektira i u njegovom
umjetničkom izričaju. Žao mu je što Argentina premalo izdvaja za
kulturu i umjetnost, što mnogi umjetnici ponajprije prihvaćaju samo
suvremenu umjetnost globalističkog karaktera, a da ne prihvaćaju
ništa autohtono, argentinsko ili duboko, tradicionalno
južnoameričko.
|
|
