Razvoj F/A-18 počeo je 1970-ih, kada je USAF (United States Air Force —
Ratno vazduhoplovstvo SAD-a) raspisao tender za lakog Iovca. Na raspisani
je tender kompanija General Dinamics predala prijedIog YF-16, a kompanija
Northorp prijedlog YF-l 7. U prijedlogu kompanije Northorp osnovne aerodinamičke
osobine oslanjale su se na iskustva prethodnika, tj. vazduhoplov F-5. Na
tom je tenderu Northorp izgubio, no gotovo u isto vrijeme je USN (United
States Navy Ratna mornarica SAD-a) raspisala tender za zamjenu svojih vazduhoplova
različitih namjena. Na taj je tender kompanija Northorp ponovo predala svoj
prijedlog vazduhoplova YF-17, od kojeg je i krenuo razvoj F/A-18 Hornet.
Prve izvedenice F/A-IS izrađene su kao jednosjedi. S vremenom se ukazala
potreba za konstrukcijom dvosjeda. Kako bi se verzije mogle razlikovati
u nazivu dobivaju oznaku “A’, koje je oznaka za jednosjed i “B”, koje je
oznaka za dvosjed. Kasnijim poboljšanjima nastaje tzv. druga generacija
vazduhoplova F/A-18 Hornet, koje dobivaju oznaku “C”, koje je oznaka za
jednosjed i “D” za dvosjed. Skladno napretku tehnologije, vojnih zahtjeva
i potreba, na temeljima prethodnika nastaje novi vazduhoplov, F/A-18 Super
Hornet. U duhu označavanja verzija, kod ovog se vazduhoplova jednosjed označava
s ”E”, a dvosjed s ”F”.
Prve letove F/A-18A I F/A-18B izvršili su 1978. godne, da bi svoju operativnu
primjenu započeli 1983. godine. Pokazali su izvrsne karakteristike. Period
između dva kvara bio je tri puta duži u odnosu na ostale taktičke vazduhoplove,
a vrijeme potrebno za otklanjanje kvara bilo je upola kraće. Pogonska grupa
izvedena je modularno. To znači da se na licu mjesta neispravan dio unutar
neke cjeline ne popravlja, već se cijeli komplet (modul) na kojem
je i neispravni
dio zamijeni ispravnim, a tek kasnije specijalizirane radionice i servisi
vrše popravke unutar modula. Time se postiglo da za zamjenu pogonske grupe
dobro uvježbanoj ekipi tehničara treba manje od 20 minuta. To je bilo moguće
i zbog toga što, za razliku od većine dvomotornih vazduhoplova, vazduhoplov
F/A-18 nije imao “lijevi” i “desni” motor, već dva jednaka. Isto tako, dodatni
uređaji postavljali su se na trup, a ne na motor.
“Vatreno krštenje” avion F/A-18 doživio je 1986. godine u zalijevu Sidra,
u borbenim operacijama protiv Libije.
Slijedeći uspješan rad preko 400 zrakopbova, US Navy juna 1987. godine počinje dobivati unaprijeđene verzije F/A-18C I F/A-18D. Ove verzije imale su mogućnost nošenja AMRAAM (rakete vazduh-vazduh srednjeg dometa) i Maverick (raketa vazduh-zemlja sa TV ili IC navođenjem). Dvije godine kasnije dolaze verzije sa unaprijeđenom mogućnošću napada noću. Poboljšanja su se sastojala i od uređaja za infracrveno osvjetljavanje prostora ispred aviona (NAVFLIR), naočala za gledanje u uslovima bez svjetla, specijalno osvjetljenje kokpita, digitalne mape u boji s pomicanjem u odnosu na trenutni položaj aviona i nezavisni višenamjenski “color display”. Radar AN/A PG 73, koji se ugrađivao u F/A-18C, modifikovana je verzija radara AN/A PG-65 iz izvorne konfiguracije. Imao je 3 osnovna režima rada i to vazduh-vazduh, vazduh-zemlja, te navigacija. Svaki od navedenih osnovnih režima rada ima i svoje podmodove.
S obzirom da je Hornet dostigao svoj maksimum u modernizaciji, sljedeći
korak u razvoju aviona morao mu je omogućiti da ostane konkurentan u ratnim
uslovima i poslije 2020. godine. Glavna razlika između Horneta C/D i Super
Horneta je u veličini. Konstruktori su Hornetu povećali trup, i time su
povećane količina internog goriva i težina aviona. Da bi se zadržale male
brzine prilaza prilikom slijetanja na nosač aviona, povećane su i površina
krila i pogonska grupa. Tako Super Hornet ima 25% veću površinu krila, 35%
snažnije motore, može ponijeti 33% više internog goriva, te u odnosu na
Hornet C/D ima dva dodatna višenamjenska podvjesna mjesta (mjesta na donjem
dijelu trupa na koje se vješa naoružanje, dodatni spremnici goriva i sl).
Od većeg poboljšanja elektroničke opreme aviona vezane za instrumente (avionike)
odustalo se zbog zadržavanja niske cijene, ali su predviđene znatne modernizacije
već od 2005. godine.
Iako se povećanje doleta za 41% čini najznačajnijim poboljšanjem u odnosu
na prethodnika, mogućnost vraćanja iz misije sa više nepotrošenog goriva
i neiskorištenog skupog naoružanja s kojim su poletjeli čini ovaj avion
itekako važnim. Naime, palubni avioni imaju ograničenu dopuštenu težinu
za slijetanje na nosač aviona, koja je manja od ograničenja za slijetanje
na kopneni aerodrom. Verzija C/U mogla se vratiti na nosač s 2500 kg (1800
kg goriva i 700kg naoružanja), dok se Super Hornet može vratiti na nosač
sa 4100 kg (1900 kg goriva i 2200 kg oruija).
U početku je US Navy planirala nabaviti čak 1000 FA-18E/F no naknadno je
plan smanjen na 548 primjeraka, od čega će 288 biti u dvosjednoj verziji
(F/A-18F) u kojima će na zadnjem sjedištu biti operater naoružanja. Osnovna
namjena takve verzije biće napadi na ciljeve na zemlji.
Konstruktori su projektovali Super Hornet tako da u ratnim uslovima ima
barem 10 puta veću vjerovatnoću preživljavanja od prethodnika. Iako je površinom
veći, ranjiva površina mu je 25% manja u odnosu na Hornet. To se postiglo
boljim razmještajem komponenti određenih sistama unutar trupa. Nadalje,
novi kompjuterski program automatski prekonfigurira komande, ako je došlo
do oštećenja neke od njih. Takođe je nov i sistem za gašenje požara odnosno
samogašenje unutar trupa, koji automatski ispušta plin za gašenje požara
i sprječava eksplozije. Svi spremnici za gorivo su obloženi specijalnom
pjenom koja hemijski reaguje u dodiru sa gorivom koje bi curilo u slučaju
pogađanja, i zatvara rupu. Uvođenjem STEALTH osobina u konstrukciju Super
Horneta, dizajneri su više željeli povećati vjerovatnoću preživljavanja,
nego stvoriti “nevidljivi” avion. Bitno je reći da STEALTH avioni nisu optički
nevidijivi, već imaju smanjen radarski odraz. To znači da neki radar može
teže otkriti STEALTH avione odnosno da ih može otkriti na deset puta manjoj
udaljenosti nego avion klasične konstrukcije. Stoga u praksi STEALTH avion
može doći dovoljno blizu cilja i lansirati oružje, npr. raketu. a da ne
bude opažen ili da bude opažen tek nakon lansiranja oružja. Prvi let Super
Hornet napravio je u junu 1995, godine, a u januaru 1997. godine uspješno
je prošlo inicijalno testiranje.
To što bi po planovima F/A- 18E/F Super Hornet trebao ostati konkurentan
u ratnim uslovima i poslije 2020. godine, po sadašnjim mu procjenama daje
vrijeme od 20-ak godina za “odmor” ili bar lagodniji tempo. Međutim, trend
smanjenja državnih proračuna, stalni napredak tehnologije i računice ekonomskih
stručnjaka govore da bi razvoj i proizvodnja jednog
aviona koji bi zadovoljavao
potrebe svih grana vojske bitno rasteretio državni proračun od razvoja i
proizvodnje višenamjenskih tipova aviona. Te činjenice su i dovele do razvoja
JSF (Joint Strike Fighter) programa, čijim zaživljavanjem bi se “zaliha”
od 20-ak godina F/A-I 8E/F Super Horneta vrlo brzo istopila.